Koraljarstvo na Zlarinu
Koraljarstvo na otoku Zlarinu. Zaista rijetka snimka sa četiri broda i tri inženja na provi gajeta.
Jadranski koralj
Prvi opis koraljarstva na Zlarinu viđen očima jednog stranog stručnjaka, kasnih tridestih godina 20. stoljeća:
Nitko osim njih, bolje reći nitko osim njihova vođe Srećka Vukova ne zna tajanstvena mjesta kod otoka Žirja, Mljeta, Koločepa u Boki Kotorskoj i Otrantskim Vratima, odake oni svojim starinskim aparatima sa peruškama i radacama vade iz morskih dubina crveno blago. To je crveno blago plemeniti koralj. Za prvih toplih dana u maju otisnu se Zlarinjani u lov. To znači da mjesecima treba izdržati na malim brodicama za koje se na prvi pogled nebi moglo vjerovati da su zgodne za more i da prkose moru i vjetru. Na tim trbušastim lađama nema mnogo mjesta za kretanje jer su ispunjene do zadnjeg mjestanca. Rezervar za vodu, nekoliko bačvica laganog dalmatinskog vina, par stotina metara povlačnih mreža, ostiju, ostalog alata i lovačkog oruđa, ne uzimajući u obzir teški aparat za lovljenje koralja (inžinj). K tome još obligatni brodski dvopek i posuda za ulje. Jer treba mnogo ulja da se ublaže goropadni valovi i dobije uvid u dubine. Katkad je dovoljan kamen, umočen u ulje i bačen u more da razbistri uznemirenu površinu. Sve ostalo mora da dade bogato, široko more. Riba, polipa koji se jedu, školjaka i rakova nikad ne nedostaje. Treba ih samo uhvatiti.
Priprema za početak povlačenja inženja po klisurama morskog dna. Slijedi opis s početka XX stoljeća:
Na 5. t. mj. jutrom ribari korala u Zlarinu otisnuli su se od svojih kuća na ovogodišnji lov. Od prije bogato cvatući ovaj obrt danas je spao tako, da su samo još trojica na cielom Jadranu, koji se bave ovim obrtom, a ta trojica jesu: stari Štrika Ante, Kordić Stipe i Gazia Stipe…..Nije šale spuštati dosta težki “ingenj” – ovako se zove sprava za lov korala – u morsku dubinu do 140 a i više m. i tu derati po žegi ljetnog sunca od jutra do mraka morske klisure, e da se od njih otrgne koja grana korala i u saku upadne.
Radiona iz zlatnog doba koraljarstva na Zlarinu tridesetih godina 20. stoljeća kada se je mnogo educiralo i radilo na obradi koralja.
Sam lov koralja djeluje neobično uzbudljivo. Ako je vođa nakon duga krstarenja tamo i amo otkrio položaj koralja, ili bolje rečeno, ako ga je vizionarski osjetio, onda započinje flotila, bez daljnjih dogovaranja, ovaj već stoljećima iskušani manevar. Jedra se spuste, brodice usidre uokrug u promjeru od kojih 100 m. Tada se inžinj spusti u vodu, na čijim dugačkim prečnjacima vise radace od resa konopaca. 50 kg težak kamen priteže inžinj u dubinu. Voda tiho klokoće. Nepomično stoji vođa na krmi svoje lađe, te gleda u modru, uzbibanu vodu i prati tajnovite trzaje uzice. Tada odjednom, u tišini punoj napetosti odjekne kratka zapovjed, jedva razumljiva, a ipak svima shvatljiva. I već se bacaju veslači na vesla sa nevjerojatnom tačnošću, dok ostali počinju da vuku za mreže. Zapne li inženj na koji čokot koralja onda se ne smije više vući u istom pravcu. Inaće se sve pokida i cijeli naporni trud bio bi uzaludan. Satima se mora tada oprezno kružiti oko mjesta, uzice premještati, mrežama, inžinjem i teškim čekrkom tamo amo baratati, postavljati, da se koralj zahvati i u vis povuće.
Slika iz butige u kojoj se nudio kompletan asortiman obrađenog koralja uz opasku da su cijene stalne, tj. nepromjenjive.
Radnik na bušenju koralja najprimitivnijim sretstvima kaja su ono doba bila dostupna.
Ljepota crvenog koralja u vrijeme hranjena planktonom.
Drugi opis koraljarstva na Zlarinu o lovu, osnivanju koraljarske zadruge i educiranju za obradu koralja:
Naši Zlarinjani vade koralj u ljetno doba (od maja pa do septembra). Nose sa sobom ribarsko oruđe, hrane,ulja i vina, a hvataju dakako ribu, hobotnice, rake i školjke. U lađicama su obično četiri čovjeka i kapetan. Obilaze Žirje (gdje je greben Stara dobro lovište), Dugi Otok i Kornate (Krunarski Otoci) do Mljeta, od Dubrovnika do Oštroga Rta i od Visa do Boke Kotorske, a negda su zalazili i do rta Matapana. Koralj se nalazi u dubini od 50 do 200 m uz grebene. Vadi se pomoću “inžinja” ili ronioci silaze u dubine. Inžinj se zove primitivna sprava od dva unakrsna drveta s kamenom od oko 50 kg u sredini. O drvetu visi 8 – 12 resa (radaca) od rasukanog konopa ili mrežice. Tom se spravom struže po grebenu i hvata izlomljeni koralj. Ronioci vade ljepši koralj bez raskidanih grana.
Godine 1923. nabavili su prvi ronilački aparat iz Njemačke s optičkom spravom i telefonom, pa se moglo ići u morske dubine i do 70 m, da se vadi koralj. Godine 1931. oživi u Zlarinu Koraljarsko-spužvarska zadruga (41 član) osobitim zauzimanjem g. Štrajbera, inspektora Direkcije pomorskog saobračaja.
Na 13. VI 1933. vrlo je svečano otvorena nova (ali primitivna) brusionica koralja u Zlarinu, koja je ujedno škola za mlade koraljarske obrtnike. Stručnjak iz Sorrenta podučavao je šest mjeseci desetoricu mladića. Danas oni marljivo prave lijepe ogrlice, naušnice, puceta, cvjetove i druge nakite, ali bi trebalo i životinjske i ljudske figure.
Jedna od ekipa sa novom opremom koja se sastojala od optičke sprave i telefona na vađenju koralja i spužava, a dozvoljavala je zaron i do 70 metara uz telefonski kontakt sa površinom.
Godine 1937 nije se išlo u lov, jer se nije rasprodao stariji materijal.
Muškarci su škrti na riječima, nepovjerljivi i zatvoreni. Doživljaji pri trganju morskog blaga pritiskaju ih, a i slabi izgledi u prodaju tog blaga, crvenkastih dragulja, koji tek nakon brušenja dobivaju svoju vrijednost. Ta tko danas još kupuje koralje?!
Rijetka snimka ronioca snimljenog pod vodom sa njemačkom opremom za ronjenje iz tridesetih godina.
Tako oni sjede sa ružičastim i purpurnim kosturima neobičnih morskih cvijetnih životinja; imaju ih na stotine kilograma naslaganih u svojim skladištima i u tužnoj ravnodušnosti čekaju kupca. Stoje u skupinama na gatu, duboko uturenim rukama u džepove hlača i zure na more, na modro, valovito, blagoslovljeno more, na čijim valovima lebdi par jedrenjaka kao bijeli šareni leptiri, dok visoko nad njihovim glavama, u skoro nečujnom poletu, prodire jesenji pohod prorijeđenih mirijada. I u svima njima počiva velika, jaka osamljenost otoka na kome borave kad se pred bližanjem zime vraćaju kući sa svojih brodarenja i traganja za blagom iz morskih dubina – tužna samoća otoka lovaca koralja.
Inženj kao muzejski eksponat u dvorištu Muzeja koraljarstva u Zlarinu.
Koralja se lovi kod nas, kako i po drugim stranama, tako zvanim i n ž e n j o m razlika je samo u tom, što je kod nas križ na inženju drven, dok je na pr. u Italiji od gvožđa i što se inžinj kod nas vuče na vesla, a u Italiji na jedro ili na vitlo. Ispod križa visi oveći kamen od kojih 50 kg. Na svakoj su strani križa dvije priječnice, na kojima vise 1.50 m duge r a d a c e naime rijetke mreže od stupe, ili rasukane konopine. Kad se je našao koraljni greben, za koga sami praktičari znadu, baci se u more inženj, a kad je na dnu, vozi se naglo put grebena koji se s inženjom sa svih strana struže, kako bi se grane koralja zadjele o stupu i slomile. Težak je to posao, pri kojem se često krvlju oblijevaju i žuljave ruke. Zatim se diže inženj, te se iz njega trijebi što je Bog dao.
Jedini danas preostali obrađivač koralja na Zlarinu.
Koralji u 10 slika
Zlarinjani pripremaju alate tj. inžinje za vađenje koralja sa morskog dna. Na početku sezone lova na koralje cijelo mjesto je ispračalo družine na gajetama u odlasku.
Ukrcavanje inženja na gajetu u zlarinskoj luci. Dolazak na poštu i trenutaka kad se spušta inženj u more.
Po završetku povlačenja inženja, momenat kad se postavlja motovilo za podizanje inženja sa zakačenim koraljima. Desno kad je inženj upravo podignut do površine mora.
Podizanje inženja u gajetu sa zakačenim koraljima. Povratak ronioca na površinu sa ručno odlomljenim koraljima.
Zlarinka u zadružnoj radionici pri bušenju već oblikovanih koralja. Iz vjedra kapa voda kap po kap i hladi svrdlo. Nizanje probušenih koraljnih perli na nizac za kolajnu.