Krapanjski fratar snimljen uz ogradu starog groblja sa gostima koji su i napravili ovaj snimak 1908. godine. Može se vidjeti kampanel koji je bio sa sjeverne strane crkve i zauzimao je prostor tik uz ulaz na staro groblje gdje je danas prolaz između starog groblja i crkve. Isto se vidi da je crkva bila dosta kraća a i desna zgrada od crkve je vidljivija nego danas po produženju crkve.
Krapanj sjeverozapadna strana snimljena 1908. godine sa lukobrana.
Franjevački samostan na Krapnju sa suhozidima i ogradnim zidom na istočnoj strani uz kojeg je napravljeno novo groblje. Posebno interesantno je što se može vidjeti novosagrađeni kampanel koji u presjeku ima pravokutni oblik , a i više nije na sjevernoj strani crkve koja je produžena 1937. godine zbog povečanja populacije na Krapnju.
Na fotografiji snimljenoj 20. 11. 1913. godine na S.M.S. Sankt Georg austrijskom ratnom brodu kao član ronilačke ekipe prvi s lijeva je mornar Gović sa Krapnja. Mala je vjerojatnost da postoji neka fotografija nekog s Krapnja, a da je snimljen kao aktivni ronilac (dreinage abteilung) prije tog doba.
Fotografija nastala na području Šibenika 1916. godine postavljena radi ilustracije da se može vidjeti kojom su se opremom koristili i krapanjski ronioci poslije I svjetskog rata. Austro-ugarska mornarica se je služila opremom koja se vidi na slici: kaciga, okovratnik, te zračni spremnik na leđima, tzv. “luft tornister” francuske izrade Rouquayrol-Denayroze i ekipa na pumpi za zrak tzv. “kantaruši”. Dosta tih kaciga su koristili krapanjski ronioci između dva rata, ali su izbacili zračni spremnik jer ih je kako je govorio pok. Jerko Tanfara “voltavalo”.
Krapanjski brodovi u lovu na spužve i koralje. Upravo vidimo pripremanje ronica za zaron. Snimka je nasatala 1936. godine
Krapanjski zadružni brodovi privezani poslije završenog dana na moru u vađenju spužava. Vidimo raznoraznu opremu koja se je koristila toga dana, a desno se vidi ronilačko odijelo naopako postavljeno na ogradu broda kako se suši. Snimka je iz 1956. godine.
Ronilac po izronu sa lovinom spužava snimljen na skalama broda koji ga opslužuje za vrijeme zarona.
Nekoliko crtica o povijesti vađenja spužava ronjenjem:
“Od pamtivjeka ovaj obrt tjerao se je kod nas samo ostima. Više puta pokušalo se je amo tamo loviti spužve i ronilcima, ali svaki put se je odustalo, a to radi toga, što ronci niesu poznavali spužvu u moru, budući pokrita sa crnom mesnatom korom (protoplazmom).Godine 1891. i 92. nastojalo se je sa strane “Ribarskog družtva” u Trstu, da bi sami Krapljani zabacili osti, a prigrlili ronila. ….Godine 1897. ronilci su počeli redovito tjerati svoj spužvarski obrt. Te godine nalazimo u Krapnju tri ronilačke sprave pod upravom pk. Jose Jurića, Nike Ivanića i Ante Milutina. Njima je bilo dozvoljeno loviti spužve u Dalmaciji na dubini preko 20 m., a u Istri 10 m., jer na nižoj dubini imali su pravo lova samo oni, koji su ribali ostima.”
Zadnji ostičar koji je vadio spužve ostima na starinski način promatrjuči dno kroz kristal i dugim ostima oko pet metara odvajao ih od dna bio je OMER SVIRČIĆ.
Šime Bačelić i njegov pomoćnik još iz vremena kad su pod morem “rezali” brodove i tražili mine. Nakon karijere u Mornarici, Bačelić je prešao u čuveni splitski „Brodospas“ u kojem je radio na visoko rizičnim operacijama podvodnog rezanja i vađenja potonulih brodova. Između ostaloga, 1948 godine u Rijeci je radio na vađenju potpljenog njemačkog minopolagača „Kiebitz“ koji je pet godina kasnije, nakon rekonstrukcije u Puli, postao čuveni brod mira „Galeb“ i ploveća rezidencija jugoslovenskog predsjednika Josipa Broza Tita.
Šime Bačelić se upravo priprema za zaron na radovima na obnovi obale u Zadru 1948. godine.
Rozarij Tanfara krapanjski teški ronilac u punoj opremi za ronjenje osim skafandera na brodu pred ronjenje.
Rozarij i Frano Šumera sa donjeg priloga o ronjenju bili su skupa na ronjenju u luci poslije rata na pozciji gdje je danas šibenski most. Tamo je bila u II svj. ratu potopljena avionskom bombom Njemačaka maona sa zalihama hrane koja je bila na putu za Skradin. Tanfara je imao nesreču prilikom ronjenja i nagli izron na površinu, te mu je samo prisebnošću Šumere i još nekih kolega brzom dopremom do bolnice spašen život.
Krapanjski teški ronilac Tanfara Rozarij djelatnik krapanjskog poduzeća Spužvar snimljen pred bogatom zalihom već obrađenih spužava.
Dragi prijatelj Rozarij Tanfara preminuo je 17. 4. 2015. godine u 86. godini kao i njegov prijatelj iz mladosti i kolega sa ronjenja Frano Šumera .
Krapanjski ronioci na sezonskom radu u Novigradu u Istri sa više ekipa u lovu na spužve. Tih pedesetih godina su bili večina udruženi u Spužvarsku zadrugu na Krapnju.
Krapanjski ronioci nakon povratka sa uspješnog lova spužava na obali gaze i namakju sakove pune spužava da bi ih pripremili za drugu fazu obrade poslije sušenja i povratka na Krapanj.
Frano Šumera
Otišao je još jedan od stare družbe teških ronilaca koji su počeli svoj radni vijek u “Brodospasu” – Split. Svoje iskustvo pri asistiranju teških ronilaca več je započeo kao dvanaestogodišnjak. Radio je kao teški ronilac na raznim mjestima u svijetu. 1953. godine spašavao je potopljeni rudnik Trepču za što sam se osobno uvjerio vidjevši zahvalnicu uprave poduzeća za uspješno obavljeni zadatak. Međutim u Zborniku povodom 40. godišnjice Brodospasa je nepravedno izostavljen te nije spomenut ni kao djelatnik. Radio je sa firmom po jadranskim lukama, te u Siriji i Egiptu.
Slika nastala u Siriji za vrijeme radova u Latakiji. Frano je u sredini slike.
Frano Šumera je od 1971. godine radio samostalno sa svojom obitelji, te ga na slici vidimo poslije izrona sa ulovom spužava koje drži njegov mlađi sin Branko. Na slici su još njegova kčerka Matija i stariji sin Boris.
Priprema pred zaron. Pomaže mu starij sin Boris.
U lovu na spužve sa već odraslim svojim sinovima. Dragi prijatelj Frano Šumera preminuo je 27. 09. 2015. godine u 86. godini.
Jerko Tanfara Merikanac
Jerko Tanfara pok. Stipe zvani, Merikanac jedini krapljanski teški ronilac koji je ronio na Atlantskom oceanu gradeći obalu u Argetinskom gradu Comodoro Rivadavia i to 10 godina od 1930. do 1940. godine. Zaradio je ogroman novac, te se nakon toga vratio u Krapanj i kupio dvije ronilačke opreme i veliki brod leut, te nastavio roniti i vaditi spužve i graditi obale. Napravio je dvije velike kuće i kupio 5 vinograda sa 9000 loza. Jerko je rođen 1906. godine, a umro je 1991. godine, a pokopan je na otoku Krapnju. Kao mladić je počeo roniti već sa 16 godina, a zadnji puta je zaronio u svojoj 66 godini što je poseban raritet kojim se ne može pohvaliti nijedan krapljanski ronilac.